Soparnik

Soparnik je specijalitet Dalmatinskih Poljica i ovdje neću pričati o pripremi i sastojcima već jednu lijepu priču o ovom nadaleko poznatom i ukusnom jelu nad jelima. Priprema je zahtjevna, odnosno bolje rečeno, potrebne su godine iskustva, što je i dobro kako se ne bi dogodio efekt pizze pa da ga svi znaju raditi u svojim kuhinjama.  Nestao bi onaj dobro poznati osjećaj kada moraš kumiti i moliti nekoga da ti ga napravi ili čekati prigodu u kojoj će biti serviran upravo tebi.  Budući da je za prste polizati, u takvim posebnim prilikama nestane u sekundi. Kako je ovo časopis Male Radnje Dizajna mogu napisati da najbolji soparnik dolazi iz Tugara, mjestašca smještenog između Splita i Omiša. Položaj mjesta je specifičan, baš kao i ljudi, i običaji koji polako nestaju, ali još ih možemo pronaći u tragovima.  Kažu da je soparnik jelo staro iz doba Turaka, a to spominjem jer smo primijetio da je život u Tugarima nalik upravo na jednu od inih turskih sapunica. Sve je isto, samo što njega nema, mislim na soparnik.

Za soparnik je preporuka da se koristi domaća blitva, kapula (crveni luk), luk (češnjak), i naravno, domaće maslinovo ulje. Može se spremati i u pećnici, ali to nema veze s pravim okusom. Danas ga možete naći u fast foodu što možete, ako volite, probati u Splitu.

Nedavno sam uživao u toj poslastici i testirao novi mobitel koji je uhvatio kadrove lijepog pejzaža jednog sunčanog zimskog dana. Sve je bitno, kakvo je neko jelo i od kuda dolazi, jer je soparnik jelo s poviješću. Također, adut su i tugarske trešnje koje su jedan od razloga zašto posjetiti ovo mjesto. Prije ih je bilo posvuda i uživale su veliku pažnju, obrađivale su se s ljubavlju i jele kradom. Danas se na to gleda s nostalgijom i sorta služi kako bi tete na pazaru privukle svoje kupce povicima:

„ Tugarske trišnje!“ Jesu li to te trešnje dalo bi se raspravljati. Imam sreću da mi moji ukućani često šalju pakete ovih poslastica. Dok na kolodvoru čekam svoju pošiljku, razmišljam kako ću sve podijeliti s pratiteljima na društvenim mrežama da budu zavidni. Uspijem kod ljudi koji su od doli, drugi vjerojatno guglaju kaj je to. Možda ne kuže,  ali ne kužim ni ja ajngemahtec pa je to ok.

Odrastao sam na soparniku, jeo sam ga od kada znam za sebe i nisam volio češnjak, al` na njemu mi nije smetao. Nikada mi neće prestati biti najdraže jelo. Jednostavno jelo koje je mamac za oči, dušu i tijelo. Toliko.

Vjeko Mandić

 

 

 

 

Tekst & Fotografije: Vjeko Mandić

Ilustracija: Daria Čičmir